ESAD I PETRONIJE SU U VIŠEGRADU IZGUBILI ČITAVE PORODICE - SUPRUGE, DJECU I BROJNE ROĐAKE

Ovo je tužna priča o jednoj zemlji i jednom narodu, dvije vjere i jednom ratu. O dvije porodice, četvoro djece i dvije supruge

U pitomoj istočnoj Bosni nanizani su sela, gradići, zaseoci, Višegrad, Dobrun, Jelašci, Bratunac, Rogatica, Zvornik, Skelani, a koru hleba davali su rudnici, fabrike, zemlja...Stasavali su medicinske sestre, fudbaleri, inženjeri... roditelji čekali unuke, sanjali se veliki i mali snovi, u radosti slavili i Božić i Bajram.

Tog proljeća 1992. godine samo je jedna stvar odlučivala o životu i smrti podrinjskih ljudi – da li se krste ili klanjaju, da li su Srbi ili Muslimani i tako sve do jeseni 1995. godine. U ovom ratu, ubice su neretko znale kako im se zove žrtva jer su se od ranije poznavale. 

Rat u Bosni i Hercegovini odnio je najmanje 100 000 života a milion ljudi je protjerano iz svojih domova. Nema opštine u kojoj nije bilo žrtava i u kojoj nisu stradala djeca.

Neki od najstrašnijih zločina dogodili su se u Višegradu, prelijepom gradu na obali Drine koji danas pripada entitetu Republika Srpska. Višegrad je i tokom Drugog svjetskog rata doživio brojna stradanja, a oni iz posljednjeg rata lede krv u žilama. Prema podacima Istraživačko-dokumentacionog  centra Sarajevo (IDC), na području Višegrada je u periodu od 1992. do 1995. ubijeno 1140 civila i bošnjačke i srpske nacionalnosti. Među žrtvama je bio veliki broj djece, žena i staraca a tijela mnogih do danas nisu pronađena i oni se nalaze na listi nestalih lica. Mnoga sela su popaljena, porušeni su mnogi vjerski i  kulturni objekti a tragovi rata su vidljivi i danas.


U moru teških priča i potresnih ispovijesti, izdvajaju se tragedije porodice Tufekčić i Jeličić. Esad i Petronije su u tom ratnom vihoru u jednom danu ostali bez čitave porodice, potpuno sami. 

U višegradskom naselju Bikavac, u avliji Mehe i Derviše Aljić, pripadnici vojske i policije Republike Srpske su 27. juna 1992. zatočili, a potom zapalili najmanje 60 Bošnjaka, među kojima je bilo  žena i djece. 

Esad Tufekčić je u kući na Bikavcu izgubio cijelu porodicu.

“Izgubio sam suprugu, kćerku Elmu od 5,5 godina, sina Ensara od nepune dvije godine." - ispričao je Esad.

Na mjestu stravičnog događaja iz 1992. godine poručio je da se ovako nešto nikada ne zaboravi i ne ponovi.

“Ovo što se desilo je nezapamćena tragedija, koju ljudski um ne može da svari. Ne znam kako su to mogli uraditi ljudi. Kakvo je to ljudstvo kada su mogli tako raditi sa djecom, da ih zapale žive, majkama u naručju”, pita se Esad.

Prisjećajući se dana kada nije znao šta mu se dogodilo sa porodicom Esad kaže da je jednog Ramovića sa Bikavca pitao šta mu se dogodilo sa porodicom.

“Kazao je: Zar ne znaš da su izgorili? Okamenio sam. Tri dana nisam mogao suze pustiti. Krio sam se od naroda, imao sam osjećaj da ću eksplodirati. Ni sam ne znam kako sam ostao živ, izgubio sam bio i volju za životom. Teško je. Iz dana u dan, nismo uspjeli ni kosti naći. Gubim svaku nadu”, poručio je pre nekoliko godina Esad za medije.

Kako je rekao, želja im je da pronađu kosti svojih najmilijih, da ih ukopaju i da imaju gdje otići i proučiti im Fatihu.

“Za sada nam je ostalo samo ovo mjesto, da dođemo ovdje i proučimo Fatihu”, dodao je Esad.

"Trebamo pričati istinu, stalno pominjati i da se nikad ovakvi zločini nikome ne dese. To je dodatni zločin, jer se prikriva sve, ostatke naših najmilijih poslati u nekom nepoznatom pravcu. Svi ćute kao da ništa ne znaju i kao da se ništa nije desilo. A tuga je sve veća. Mi koji smo izgubili svoje najmilije smo dobili doživotnu kaznu. Njihovih 5, 10 ili 15 godina zatvora je ništa u odnosu na nas“, kazao je Esad Tufekčić, Višegrađanin koji je u živoj lomači na Bikavcu izgubio dvoje djece. On je dodao da i dalje održava konakt sa komšijama srpske nacionalnosti i da ne može generalizovati i stavljati sve u jedan koš. 

Gotovo istovjetnu sudbinu, doživio je i Esadov sugrađanin Petronije Jeličić. Petronije je živio mirnim životom u selu Jelašci, nedaleko od Višegrada. Živio je u porodičnoj kući zajedno sa roditeljima, suprugom i dvoje djece - Vidojem i Draganom. Selo koje je prije rata brojalo 32 stanovnika napadnuto je 1. avgusta 1992. od strane pripadnika Armije Bosne i Hercegovine. Za manje od sat vremena likvidirano je 11 civila, jedinih mještana koji su se tamo zatekli budući da su svi ostali izbjegli. Petronije se tog dana pukim slučajem zatekao u gradu te je tako izbjegao sigurnu smrt. Dolazak kući zauvijek mu je promijenio život. 

Bošnjački vojnici su mu na kućnom pragu ubili suprugu Mirjanu (32), roditelje Trivuna (64) i Savu (72) i dvoje djece. Vidoje je imao 10 a Dragana samo 8 godina. Svi su ubijeni hicima iz vatrenog oružja a neki su i mučeni prije smrti. U dvorištu su ležala tijela strijeljane djece dok su Mirjana, njena svekrva i svekar ubijeni u kući. Zajedno sa njima su toga dana ubijene i njihove komšije - bračni parovi Savić i Šušnjar. Petronijev život od tog dana više nije bio isti. Živio je za svoju djecu i za svoju porodicu. Nikada nije uspio da preboli svoje najmilije a do danas žustro odbija da stane pred kamere. Jedino što mu je preostalo jeste nada da će zločinci odgovarati i biti osuđeni za taj zločin. Svjedoci i preživjeli mještani kažu kako se vrlo dobro zna ko je naredio napad na Jelašce kao i ko je učestvovao u ubijanju djece i civila ali optužnice još uvijek nema.