MOSTAR : TOKOM HRVATSKE AGRESIJE UBIJENO 119 DJECE - SJEĆANJE NA NAJMLAĐE NE BLIJEDI

“Tog 9. maja 1993. godine u Mostaru nije započeo sukob između Hrvata i Bošnjaka. Tog dana sukobile su se dvije ideologije. Fašizam sa desne strane i antifašizam sa lijeve strane ovoga grada.” rekao je istaknuti Sead Đulić, čija je izjava ostala i ostaće vječno zapisana u historiji grada Mostara. 


Pripadnici agresorske vojske HVO, ubili su više od 1500 građana Mostara sviju vjera i nacija. Tijekom agresije je ubijeno i stradalo 119 djece, a više od 1300 mališana je ranjeno.

9. maja 1993.  u pet sati ujutro Hrvatska vojska i Hrvatsko vijeće obrane započeli su realizaciju svoje vizije o hrvatskom stolnom gradu Mostaru u okviru paradržave Herceg Bosne. U toj viziji sadašnjih haških optuženika, istočna strana Mostara trebala je biti srušena, preorana, a umjesto nekadašnjih zgrada i ulica pogled iz zapadnog Mostara na istočnu stranu krasili bi veliki parkovi,  šetališta, trim staze i parkinzi. Tog dana je započeo genocid nad Bošnjacima Mostara!

Sprovođenjem zabranjenog opsadnog načina ratovanja u Mostaru je vršena koordinirana, dugotrajna, rasprostranjena i sistematska kampanja (vojna strategija) granatiranja i snajperskog djelovanja po civilnom stanovništvu i po civilnim objektima iz artiljerijskog i pješadijskog naoružanja. Namjernim granatiranjem i snajperskim djelovanjem ubijeno je 1500 građana, najviše bošnjačke nacionalnosti. 

Civili - građani Mostara, su ubijani dok su se bavili egzistencijalnim poslovima, zatim na ulici, u stanovima i kućama, u redovima za vodu i hljeb, u kolima hitne pomoći, u napadima na bolnice, tramvaje i autobuse, na dženazama i ukopima..gađana su i djeca na igralištima, pred školama, na ulicama, u kućama, u svojim stanovima...u okupiranom zapadnom dijelu Mostara formirano je nekoliko logora gdje su vršena nečovječna postupanja, zlostavljanja, silovanja i ubistva bošnjačkih civila i djece. U dijelu Mostara koji je bio pod okupacijom HVO-a, djeca su ubijana klanjem, spaljivanjem ili likvidacijom iz vatrenog oružja. Torture i zločini nad bošnjačkim stanovništvom su nastavljeni i nakon rata a traju i danas.

Prema podacima bosansko-hercegovačkih organizacija žrtava, na području Mostara je ubijeno 119 djece, najviše bošnjačke nacionalnosti. O njima se 25 godina nakon završetka rata jako malo govori. Ubijena djeca Mostara nemaju zajedničko spomen obilježje niti zajednički dan sjećanja. Pravi primjer svakom građaninu Bosne i Hercegovine moraju biti roditelji ubijene djece u Prijedoru, udruženja žrtava i nevladine organizacije iz ovog grada koji svake godine podsjećaju na stradanje prijedorske djece, obilježavaju Dan bijelih traka i insistiraju na procesuiranju ratnih zločinaca. I to u samom centru Prijedora!

A u Mostaru, jednom od najvećih gradova u Bosni i Hercegovini o ubijenoj djeci se ne govori. Tokom hrvatske agresije ovdje je stradalo najviše djece u odnosu na druge gradove i njihov broj stanovnika! Sraman odnos prema ubijenoj djeci, prema njihovim porodicama i prema žrtvama agresije na Mostar, mora se promijeniti i obilježavati na državnom nivou. Šutnjom i zataškavanjem, samo činimo uslugu monstrumima koji su ubijali djecu da žive slobodno i spokojno. Ako već sudske institucije ove države nisu  procesuirale i osudile najodgovornije generale HVO-a i direktne počinioce ratnih zločina, društvo mora dići svoj glas i graditi kulturu sjećanja na nevine žrtve. 

Na suđenju Saši Savinoviću, pripadniku HVO, optuženom za zločin protiv čovječnosti počinjen 1993. na području Mostara, svjedoci Tužilaštva BiH govorili su o odvođenju Nade Frenjo i bošnjačke porodice Kajtaz iz stana. Savinović je optužen da je, kao pripadnik Antiterorističke grupe (ATG) “Kažnjenička bojna – Benko Penavić” HVO-a, od maja 1993. do kraja iste godine učestvovao u ubistvima i prisilnom preseljenju civilnog bošnjačkog stanovništva na području Mostara.

Optužnica ga tereti da je 13. jula, zajedno s još tri pripadnika HVO-a, upao u stan Nade Frenjo, nakon čega su odveli pet osoba, od kojih se jedna uspjela spasiti, a četiri ženske osobe, uključujući i bebu, pronađene su mrtve. Pripadnici HVO-a tog dana su ubili Nadu Frenjo, Hatidžu Kajtaz (53), njenu kćerku Elvedinu (27) i unuku Džejlanu koja je bila beba. Džejlana nije doživjela ni svoju prvu rođendansku tortu. Imala je samo 10 mjeseci kada je ubijena. Hrvatski vojnici su ispalili nekoliko hitaca iz vatrenog oružja u njeno krhko tijelo. Bila je kriva zato što je Bošnjakinja i muslimanka. Svjedokinja Adisa Gološ je također 1993. godine živjela s porodicom u Mostaru, u zgradi u kojoj su stanovale Nada Frenjo i Hatidža Kajtaz. Ona je rekla da je čula da su odvedene i ubijene.

- Ulaz u zgradu se zaključavao. Tu noć čula sam samo da se nešto dešava, da je neko galamio. Nismo mogli vidjeti ko. Čuli smo kasnije da su odvene i ubijene, kazala je Gološ.

Jedan u nizu užasnih zločina nad Mostarskom djecom dogodio se 14. jula 1993 godine kada je nekoliko granata, koje su ispaljene sa položaja HVO, pogodile stambene objekte u naselju Zalik i usmrtile pet mladih ljudi, od kojih je troje bilo djece.

Tom prilikom, poginuli su 4-ogodišnja Azra Hadžić, 10-godišnjaci Azer Redžić i Enis Tabaković, te 27. godišnja Amela Hadžić i godinu dana mlađa Zejna Ćorić. Tog dana Mostar je cijeli Mostar je plakao. Ukopu ubijene djece prisustvovao je mali broj ljudi zbog bezbjednosti, zato što su pripadnici HVO-o često granatirali dženaze i mezarja. Roditelji i najbliži srodnici ubijene djece ogorčeni su što za ovaj zločin niko nije odgovarao.

Snajperisti HVO-a ubijali su redovno ubijali civile i djecu po Mostaru. Orhan Beriša, star 8 godina, pogođen je iz snajpera 2. februara 1994. oko 13:00 sati u istočnom Mostaru, sa brda Stotina iznad grada koje je kontrolisao HVO. Metak ga je pogodio u leđa dok je pokušavao pretrčati desetak metara od mjesta na kojem se igrao do zgrade u kojoj je živjela njegova porodica. Nedugo nakon toga umro je u bolnici. Bio je sitne građe, odjeven u plave hlače i svijetlozelenu jaknu. Vještak Haškog suda “smatra da je snajperista lako mogao žrtvu identifikovati kao dijete, čak i sa velike udaljenosti”. To je detalj iz prvostepenske presude Haškog suda šestorici vojnih i političkih vođa Herceg-Bosne, koju je sudsko vijeće izreklo 29. maja 2013. Taj dokument obuhvata oko dvije hiljade stranica, i čini tek dio jednoga od najopsežnijih i najdužih suđenja na Haškom sudu. U Blagaju su 22.08.1993. pripadnici HVO-a okrutno ubili djevojčicu Elmisu Hubanić, bebu od samo 18 mjeseci. Šta im je bila kriva djevojčica koja nije znala ni slova pisati ?

No, uz koncentracione logore od Koštane bolnice i Gabele, preko Dretelja, Heliodroma do Ljubuškog, gdje su činjena užasna zlodjela, jedan zločin se izdvaja kao posebno monstruozan, te je postao simbol stradanja Bošnjaka Hercegovine. Riječ je o ubistvu 17-godišnje djevojčice Senide Kaplan koju su 13. jula 1993. godine, desetak dana pred njezin rođendan, pred očima majke i, također, maloljetnog brata ubili pripadnici Hrvatskog vijeća obrane (HVO). Ovaj zločin čitav kraj pamti kao prvu nedužnu žrtvu široke kampanje zločina koja je jula 1993. godine počela nad bošnjačkim civilnim stanovništvom toga hercegovačkog kraja.

Tokom procesa Jadranku Prliću i ostalima svjedočila je Senidina majka Fata Kaplan. Ispričala je kako su vojnici HVO-a kobnog 13. jula1993. upali u njezino selo Plješevica kraj Stoca. Desetak dana prije po selima između Čapljine i Stoca pokupili su muškarce i odveli ih u logore. Vojnik HVO-a ušao je u Fatinu kuću i naredio im da izađu. Kuda nas vodite, suprotstavila se njezina kći Senida. Sedamnaestogodišnjakinja je pala pokošena rafalom.

“Molila sam ga da me pusti da je još malo gledam”, rekla je Fata Kaplan. Vojnik ju je natjerao da odmah ode s ostalima. Tada 15-godišnji Ibrahim Kaplan svjedočio je smrti svoje sestre.

- Bili smo u kući, čuli smo galamu, pucnjavu i izašli pred kuću. Tada je došla vojska HVO-a koja je tjerala narod iz susjednog sela, Humačkića mahala. Počeli su galamiti: 'Izlazite iz kuće'. U tom trenu je moja sestra izašla sa sprata niz stepenice. Prišla je pred kuću da se obuče i rekla' šta nas tjerate svaki dan, šta nam ovo radite'?! Jedan vojnik koji je bio među njima je sasuo čitav rafal u nju. Ona je tu pala pred kuću, mi smo ostali u šoku. Drugi je povikao: 'Hoćemo li sve'? Potjerali su nas odatle, a ona je ostala da leži. Nisu nam dali ni da je pogledamo, ispričao je ranije Ibrahim Kaplan u razgovoru Anadoliju.

U rano jutro 24. augusta 1993. godine, jedinice tzv. HVO–a upale su u mostarsko naselje Raštani gdje su zvjerski ubili 24 bošnjačka civila i sedam nenaoružanih pripadnika Armije RBiH. Nakon višesatne artiljerijske paljbe po naselju, izvršen je upad. Pripadnici Kažnjeničke bojne Mladena Naletilića Tute, osuđenog za ratne zločine pred Haškim tribunalom, ulazile su u kuće i redom ubijali Bošnjake koje su u njima zatekli.

Prvi je ubijen Uzeir Beglerović, a potom i njegova suprugu Ćera, i tri kćerke, dvanaestogodišnja Šaćira, dvadesetogodišnja Edina i dvadesetpetogodišnja Fadila, koja je bila u drugom stanju. Nakon toga su nastavili sa ubijanjem ostalih mještana, među kojima su bile porodice: Žuškić, Ćišić, Dedić, Dumpor… Među civilima je ubijeno i nekoliko djece. Edin Bečić imao je devet, a Ermin Salčin dvanaest godina kada su ubijeni tog kobnog dana. Nakon pokolja, kuće su zapaljene, a veća grupa Bošnjaka je odvedena u logor Heliodrom. Prema riječima svjedoka, mnoge žene i djevojčice su silovane po kućama i logorima. 

13.07.1993. u selu Domanovići, Ramiza Hasić je odlučila da prošeta glavnom ulicom sa svoje dvije kćeri, 17-godišnjom Dženitom i 23-godišnjom Sanelom. “Naime, dok nije bilo borbi u selu, Ramiza Hasić kretala se u pravcu Glavice sa svoje dvije kćerke, Dženitom i Sanelom, kada je Sanela pogođena metkom iz vatrenog oružja i srušila se u kanal pokraj puta, prije mostića koji vodi ka kući susjeda.” Bili su to pripadnici HVO, neki od njih i prve komšije  Hasića. Dženita je eshumirana iz masovne grobnice u Tasovčićima, u istom selu gdje su godinu dana ranije hrvatski vojnici okrutno ubili maloljetnu Bojanu Lečić (16) i njenu majku Jovanku (47) samo zato što su bile Srpkinje. 

Mlada žena još je disala u trenutku kada je njena sestra, Dženita Hasić, takođe pogođena metkom iz vatrenog oružja  ̶  u lijevu nogu i glavu  ̶  i srušila se mrtva na cestu, ispred kuće komšija. Hasan Hasić, otac, koji se u tom trenutku nalazio u svojoj kući nedaleko od tog mjesta, otišao je na lice mjesta i bio je prisutan kada je njegova kćerka Sanela umrla, zatim je prenio tijela svoje dvije kćerke u kuću jednog komšije. Ubijene su iz snajpera. Prema riječima njihova oca, snajperisti su bili vojnici HVO-a i skrivali su se u kućama na udaljenosti od oko tristo metara od mjesta gdje su ustrijeljene njegove kćerke.

Malenog Muhameda Ajanića (7), pripadnici HVO su zapalili 26. maja 1993. a među ubijenima je bila i dvogodišnja Alema Ćatić. Iz grobnice u Balinovcu eshumirani su posmrtni ostaci Izabel Dedić (8), a snajperom je ubijena Admira Jelin, djevojčica od 11 godina. Hrvatski snajperista usmrtio je 28.11.1993. i djevojčicu Edinu Elezović (17), a u granatiranju Drežnice poginuo je Edin Bečić (11). Dana 7. septembra 1993. zločinačka agresorska granata prekinula je živote dva brata - Memsuda (17) i Mimhada Kovačevića (17). U Istočnom Mostaru, od granate ispaljene sa položaja HVO, stradala je i djevojčica Tihana, katolkinja po vjeroispovijesti. U Mostaru se krajem 1993. gubi svaki trag i Suzani Pravici (17), djevojčici srpske nacionalnosti, porijeklom iz Trebinja a u Rodoču je nakon zarobljavanja nestao maloljetni Alen Čevra.  Na spisku nestalih je i ime Elvedina Čomora (16) iz Vranjevića. Muamera Zukanovića sa stotinama drugih Bošnjaka protjerali su pripadnici HVO-a iz Počitelja. Kriv samo zato što je Bošnjak uputio se sa najmilijima u izbjeglištvo. Međutim, zločincima nije bilo dovoljno što su nedužne ljude protjerali iz domova, kuće im popalili i opljačkali nego kolonu ranjenih i umornih civila gađali snajperima. Muamer, dječak od 16 godina, pogođen je jednim takvim snajperskim hicem od čega je ubrzo preminuo.

Spisak poginule djece tokom rata u Mostaru, na osnovu Bosanske knjige mrtvih...spisak nije konačan!

Adis Mušić  (17)

Adisa Baralija (15)

Admir Idrizović  (13)

Admir Pobrić (14)

Admira Jelin (11)

Adnan Kolčić (15)

Adnan Šuta (10)

Ahmet Eminović  (17)

Ajla Trbonja  (4)

Alema Ćatić (2)

Alen Ajanić (7)

Alen Čevra (17)

Alen Pobrić  (12)

Almir Brekalo (15)

Amela Meškić (9)

Amer Kurtović (10)

Amer Skenderović  (13)

Amil Meškić (12)

Armin Repeša  (17)

Asad Zlomušica  (17)

Azer Redžić (10)

Azra Hadžić  (4)

Bertan Gašević (17)

Bojana Lečić  (16)

Čedo Glavaš  (star godinu dana)

Ðemal Lulić (16)

Demir Demirović (17)

Denis Avdić (14)

Denis Krpo  (17)

Denis Mulač (6)

Dijan Bečić (11)

Dino Hajdarević  (4)

Džejlana Kajtaz (stara deset mjeseci)

Džemila Kaminić (16)

Dževad Fale (17)

Dževad Husić (17)

Edin Bečić (9)

Edin Ðulić (11)

Edin Kasumović  (17)

Edinka Elezović (17)

Elma Merdžo  (6)

Elmisa Hubanić  (18 mjeseci)

Elvedin Čomor (16)

Elvedin Repeša  (17)

Elvedina Zuhrić (12)

Elvis Pehilj  (16)

Emina Jazvin  (8)

Enis Tabaković  (10)

Ensar Omerika  (17)

Ermin Klarić  (4)

Ermin Salčin (12)

Ernis  Šukalić (14)

Ervin Husić (17)

Goran Taslaman  (17)

Haris Čimić (13)

Haris Ðipa (17)

Hasić Dženita  (16)

Hidajet Šikalo  (11)

Izabel Dedić (8)

Izudin Fišić (16)

Lejla Hujdur (13)

Medina Kazazić (11)

Memsud Kovačević (18)

Merima Mušinović  (8)

Mevlida Salihi  (6)

Mimhad Kovačević (16)

Mirza Prguda (7)

Muamer Zukanović  (16)

Muhamed Ajanić (7)

Mustafa Crnalić (6)

Nataša Kapidžić (17)

Nataša Šukalić (16)

Nedžad  Jašarević (18)

Nedžad Gašan (17)

Nelis Kurtović  (11)

Nisad Šehić  (8)

Novica Janjić  (17)

Omer Durhić (14)

Orhan Beriša (9)

Orhan Čelebić (13)

Osman Junuzović  (18)

Pamir Katica (12)

Ramo Brkan (godinu dana)

Sabina Mrndžić (16)

Said Čilić  (godinu ipo)

Sanela Zukanović  (2)

Sanjin Bratić (8)

Senad Mušinović  (17)

Senad Penava  (17)

Senada  Voloder  (17)

Senida Kaplan  (17)

Ševko Jakirović (16)

Suzana Pravica  (17)

Šaćira Beglerović (12)
Damir Greljo - 1993

Nihad Hebib

Tihana Majić

Korišćeni izvori: IDC Sarajevo: Atlas Ratnih zločina - Bosanska knjiga mrtvih

                                 NOVA SLOBODA.BA: U naselju Zalik obilježena godišnjica pogibije pet civila

                                Tačno.net: Herceg-bosna u haagu (11): Snajperisti hvo-a ubijali su i djecu u Mostaru

                              Bosniaks.infor: Nekažnjeni zločin: Mostarsko naselje Raštani – Tutini bojovnici masakrirali 31 Bošnjaka, među kojima je bilo i djece