Rat u Zvorniku odnio je veliki broj života, a više hiljada ljudi ostalo je bez krova nad glavom. Strahovite torture i užase rata preživjele su Srpkinje i Bošnjakinje, i bošnjačka i srpska djeca. Proljeće i ljeto 1992. bili su obilježeni užasnim zločinima nad civilnim stanovništvom, a bošnjačka i srpska sela gorjela su u plamenu..ovdje je rat počeo mnogo prije nego u drugim mjestima u Bosni i Hercegovini. Ipak i u tom moru nesreća bilo je LJUDI i sa jedne i sa druge strane koji su štitili i branili svoje komšije i civile.
Među tim herojima treba spomenuti i Milana Pantića, predratnog milicionera rodom iz sela Šetići. Riječ je o izuzetno skromnom ali velikodušnom čovjeku koji je svoje ime upisao u historiju čovječanstva. Od ratnih užasa spasio je dječaka romske nacionalnosti Ziju koji je tada imao samo devet godina. Milana svi u Zvorniku zovu herojem i uživa veliko poštovanje i među Srbima, i među Bošnjacima i Romima.
Milan je tokom 1992. godine radio je u Centru javne bezbednosti u Zvorniku. Njegova žena je živela u Pantićima, pa ju je on povremeno posjećivao. U noći 11. jula 1992. čuo je detonacije i pucnjavu ali nije znao odakle dolaze. Sljedeće jutro Milan je otišao da obiđe svoju kuću koja se nalazila na brdu, udaljena 300 metara od kuća ostalih Pantića. Posle nekoliko sati se vratio u Pantiće i zatekao dijete romske nacionalnosti svo u krvi. Na djetetovom džemperčiću je vidio zgrušanu krv i dječak mu je rekao da je sin Ismeta Ribića iz Skočića, da su mu sve pobili, da je imao trudnu majku, oca i brata od dve godine.
Dječaku su srpske paravojne formacije ubile porodicu i samo je on preživio i to slučajno.
Human i velikodušan, Milan je odmah odlučio da odvede dijete do Komande bataljona u Petkovcima, koja se nalazila tri kilometra od Pantića. Ni trenutka se nije premišljao šta će učiniti, već je odmah pokušao da pomogne dječaku. Dječaku su dali hrane i pospremili ga prije nego što su ga poveli u komandu. Milan je razgovarao sa komandantom bataljona.
- Ja sam predložio mojima "hajde ljudi da odvedemo dijete, umreće nam na naše oči..vidio sam da je obarao glavu na ramena, da li mu se dremalo, da li je iskrvarilo..Tako smo ja i Vlastimir Pantić uzeli djete i krenuli u Petkovce. Tu sam sve ispričao komandantu bataljona šta se dogodilo. Rekao sam preduzmite šta možete da pomognete djetetu, tu je bila ambulanta, dve tri mlade djevojke su radile i korektno i fer su ga prihvatile.
Zijo je imao sreće što je tog dana naletio baš na ove dobre i skromne ljude.
Samo par dana prije ubistva Zijove porodice, bošnjačke snage su u obližnjem zvorničkom selu Rožanj ubile nekoliko srpskih dječaka i mladića te je narod tamo bio veoma revoltiran i besan. Zato je bilo dobro što su ga Pantići pronašli i zaštitili od neke moguće odmazde.
Vozaču saniteta odmah je rečeno da dječaka odveze u bolnicu. Prilikom previjanja u ambulanti, dječak je plakao i nije htio da se odvoji od Milana. Milan je odmah vidio ranu na dječakovoj ruci, kao i ožiljak na gornjem djelu grudi. Dječak je vrištao jer nije htio da bude odvojen od njega, tako da je vozač saniteta prevezao i dječaka i Milana do bolnice u Zvorniku, gdje je dijete primljeno u hitnoj službi.
- Otišao sam u bolnicu i tamo ga je medicinsko osoblje fino prihvatilo. I trebao sam da idem ali mi je malo sklopio ruke oko vrata i rekao "Vodi me čiko svojoj kući, nemoj me ostavljati ovdje. Tu u bolnici je mali ostao i tokom cijelog vremena rata, na Pedijatrijskom odelenju u Zvorniku, gdje sam ga posjećivao dva tri puta, čak sam ga i viđao. Mali je izlazio, imao je savršen tretman u Zvorničkoj bolnici, izlazio je..tu u blizini je bila jedna livadica, igrao se sa djecom, naveče je išao u bolnicu na spavanje normalno, niko ga nije uznemiravao.
Nažalost, 8. oktobra 1992. u napadu bošnjačkih snaga na Šetiće ubijeno je petnaest civila srpske nacionalnosti, među kojima devet žena. Sve žrtve su bile starije dobi a među ubijenima je bila i milanova majka Desanka (62) kao i još nekoliko bliskih rođaka. Zločin su osudili mnogi pošteni Bošnjaci iz Zvornika.
I sve je to bilo, dalje ja nisam znao..Okolnosti su bile takve, rat je, svugdje se išlo da ja nisam znao šta je sa djetetom, dok 8. oktobra 1992. nisu pali moji Pantići..muslimanske snage su napale moje Pantiće, stradalo je mnogo civila, među njima i moja majka. Opština mi je dodjelila neki manji stančić u Zvorniku gdje sam smjestio ženu i djecu. I prošlo je dosta vremena, već se ušlo u zimu kada mi je dojavljeno da na pedijatrijskom odelenju u bolnici. ima djete romske nacionalnosti. Ja sam otišao gore, zamolio ono osoblje, sestre i doktorku da mi odgovore "Je li ima gore Ribić, mislim da se zvao Zijo?" i one kažu ima. Pozvale su ga i mali me je poznao odmah i to nakon nekoliko mjeseci. Mogu vam reći imao je poseban tretman na odeljenju od svih, od sve djece i bolesnika. Iskreno da vam kažem bilo mi je drago kada sam vidio da je to djete preživjelo.
- U to vreme je nosio pušku svako, i pijan i lud i svakakav, nosio je oružje svako i šta da je to djete naišlo na nekog takvog? Ko zna kako bi završio? I Bogu hvala, meni je najveće zadovoljstvo da je to djete danas živo i smatram da sam u ono vrijeme učinio human gest, što sam dao svoj nekakav doprinos da to djete danas ostane živo. - rekao je Milan u svom iskazu sudiji u Beogradu.
Dječak se više puta zahvaljivao ovom hrabrom čovjeku što mu je spasao život, što ga je sklonio na sigurno i zaštitio te ga odveo do bolnice. - Ja želim ići naprijed. Želim živjeti normalnim životom. Ako budemo mrzili onda nema napretka, ne samo za mene nego za cijelu moju generaciju“, rekao je Zijo mnogo kasnije u jednom intervjuu.
Korišćeni izvori: FHP: http://www.hlc-rdc.org/images/stories/pdf/sudjenje_za_ratne_zlocine/SKOCIC%20-%20za%20veb%20sajt/Transkripti/12%20-%20Skocic%20%28Zvornik%205%29%20-%20Transkript%20-%2029.06.2011..pdf
Comments
Post a Comment